utorak, 16.01.2007.
Stafeta...
Prvo hvala Daisy sta cita moja piskaranja i sta mi je predala stafetu...nadam se da ce citat i dalje...
1) Placem dok gledam kasete sa vjencanja...iz nekog neobjasnjivog razloga tako me peru emocije u tim trenutcima da nemogu zaustavit suze...al primjetila sam da nam je to crta u obitelji...sad zamislite kako je to kada tek odemo na neko vjencanje pa cim vidimo uplakanu mladu,svi pocnemo grupno plakat...
ok nije bas tako,karikiram,al da placljiva sam...
2) ovisna sam o kavicama...pijem bijelu kavu ili kavu sa toplim mlijekom...volim kada i se stvori na povrsini pjena u obliku srca pa konobar jos malo pospe po tome mrvice od cokolade i zasladi sa malo meda..zapravo,po meni bit kave nije sama kava,nego kako bi rekla moja mama "sacica razgovora"...nekoga odrzava u formi pilates,nekoga fitness,a nekoga kavice sa dragim ljudima kao npr mene...
3) Imam sobu obojanu u ruzicasto...to je moj mali veliki svijet,u kojem prevladavaju kricave boje....jer dosta mi je nekog sivila...volim upadljive detalje i simpaticne sitnice na policama....skupljam mirisne svijece i imam ih pune police,tako da sva mala djeca koja dodju u posjetu sa svojim mamama uvale se u moju sobu,gledaju i neizlaze 
4) obozavam kremice,losione za tijelo,pilinge,maslace za tijelo,raznorazne mirisne gelove za tusiranje,setove za njegu ovoga i onoga,te naravno neizbjezne i nezaobilazne parfeme... jednostavno volim biti sredjena,mirisna 
dotjerana i tako to...kada izadjem iz kuce nenasminkana ,neprodje ni 2 minute a da me mama ne zove na mobitel i pita "Jel ti se nesto dogodilo? Jesi ljuta nesto?"...
5) volila bi se preselit u Zagreb....volim svoj grad,volim rivu i ljude oko mene,volim proc ulicom u kojoj zivim otkad znam za sebe....al Zagreb me oduvijek odusevljavao...
Mislim da je to jedan od rijetkih vecih gradova koji ima dusu..kada sam tamo,osjecam se ko doma,mogla bi se zamislit u tom ritmu zivota i stovise jako mi pase...
Eto,ja sam se ispovjedila,sada to saljem dalje ovako redom...
http://oliverafan.blog.hr/
http://exoticafizz.blog.hr/
http://meangelnisa.blog.hr/
http://komadicsunca.blog.hr/
- 10:39 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
subota, 13.01.2007.
Prijateljstvo....
Zapravo o ovoj temi imam jako puno toga za rec,a zanimljivo je da neznam kako bi zapocela i odakle...vjerojatno bi trebalo od vrtica...jer kazu da neke navike,nacin razmisljanja,kulturu i sve ostalo vucemo cak iz trece godine zivota,sta nam sada moze djelovat smjesno i karikirano...al kada bolje razmislim ima smisla...
U ovom postu cu vam samo ispricat nesto o prijateljstvima iz osnovnoskolskih i srednjoskolskih dana,o ljudima koji su bili cisto prolaznici u mom zivotu,al sam im beskrajno zahvalna na tome sta su me naucili najbitniju stvaru zivotu..."ako se razbjeze kada trebas pomoc,a tu su kada treba njima...nisu ti prijatelji i nezasluzuju ni jedan trenutak tvoje paznje"...i na tome im hvala do neba...lijepo je neke stvari spoznat na samom pocetku.
Nezelim pisat o prijateljstvima koja imam danas,jer tako divne ljude nezelim stavljat u isti post sa pojedincima "prolaznicima"...imala bih necistu savjest....oni zasluzuju potpuno novi post bez ijedne lose rijeci,no dobro bit ce vremena i za to...
U srednjoj skoli (dakle prija par godina) imala sam prijateljicu sa kojom sam dijelila sve...sada mi je jako otrcana ta fraza,ali bila mi je ko sestra...,znale smo spavat u istom krevetu,jest iz istog tanjura,oblacit se u "zajednicke" krpice,pit iz iste case i sanjat zajednicke snove...bile smo jako vezane jedna za drugu,ljudi su me nerjetko zvali njenim imenom,a nju mojim...znate kako je to...stil oblacenja bio nam je isti,imale smo istu frizuru i boju kose,slusale smo istu muziku i cak imale iste mobitele i jako slicne brojeve...iz nekog razloga,zelile smo biti tako slicne,stovise...iste...
Srednja skola se blizila kraju,a ona je nasla decka...ja sam ostala solo,ali jednako sretna ko i prije. Uvijek je imala vise novca nego ja,jer su joj roditelji bili imucniji...kupovala je stvari na komade,nije stedila za neku majicu po mjesec dana ko ja,jer mi je bilo zao pitat svoje za sve moje hireve...
Vec sa 17 imala je svoju karticu i dizala novce s bankomata i peglala ju nemilosrdno dok sam ja ko mala seljancica uvijek razmisljala kako da olaksam svojima i ne zicam ih previse...i zapravo potajno zelila imat sve to sta ima ona,ali sam se tjesila i razmisljala o tome kako se moram skolovat da bi jednom mogla sebi priustit tako lagodan zivot...zaista nikad nisam zelila nesto na lijepe oci...
Dakle ona je nasla decka,a nase zajednicko vrijeme svelo se na telefonske pozive i recenice "Ej bok,znas treba mi tvoja pegla za kosu..." ili "Ej bok,znas nemogu ipak stobom na kavu...idem snjim"...nikad joj nisam otvoreno rekla da mi smeta to sta me stavlja na zadnje mjesto,jer sam ju ko prijateljicu iskreno voljela i nadala sam se da cu joj uvijek to i bit...prijateljica....bezuvjetna...
Dosao je kraj srednje skole i odlucile smo se upisat na fax,naravno isti....ja zato sta sam to zaista zelila,ona zato sta nije imala pojma sta ce dalje pa joj je to nekako bio najlogicniji izbor a ujedno i najlaksi,sobzirom na sredju koju smo zavrsile....
Opet smo se nasle u klupama,naravno jedna pokraj druge...
U medjuvremenu ju je taj decko ostavio i poceo neku vezicu sa drugom curom...a ona je ostala sama....imala je prijatelje ali osjecala se posve sama,jer joj je on doslovno bio centar svijeta....i mislim da je bila u stanju preklinjat ga da joj se vrati...ali nije islo...
Svremenom sam se ja promjenila,novi grad je ostavio na meni neke tragove...naucila sam da se zaista za sve treba izborit,naucila sam da posto-poto trebam zaboravit sve cemu su me casne sestre u vrticu naucile....jer i ja imam ponos,i ja sam osoba koja zeli da ju neko voli,postuje,cijeni ,pohvali i zagrli...
Naucila sam da je prijateljstvo kao i veza,veza izmedju dvoje ljudi u kojoj itekako trebas znat davat ako zelis primat i obrnuto.Naucila sam da nisu svi ljudi isti i da ponekad nema opravdanja bez obzira koliko ti je neko drag...naucila sam rec "ne necu" i rec "volim te" kada neko zasluzi...
Moja i njena prica nastavlja se tako sta smo se potpuno udaljile,onako presutno...Nismo se svadjale,nismo se rijecima uvrijedile,nismo ogovarale jedna drugu...jednostavno me srce pocelo bolit kada sam pocela vrtit film unatrag i kada sam postala svjesna njenog ponasanja...u mojoj glavi nizale su se recenice koje prije nisam cula..."ne nemogu","da obecala sam ti pokazat matematiku al neda mi se ", "znam da smo se dogovorile za kavu ,al nemam vremena", "idem sa Darijom u grad,imas li neku novu sminku"(mene je jednostavno izbacila iz svog zivota,a kada bi vidjela njen broj na displayu telefona znala sam da joj nesto treba,iako sam se uvijek nadala da me zove da nesto radimo skupa....makar i peremo sudje,posve nebitno)...
Jednom je sve preslo neku granicu,nazvala sam ju i rekla "ako ces me zvat samo kada ti nesto treba,radje nemoj"...i nikad me vise nije nazvala...nikad...
Da je,da je pokusala pricat,iznijet neka svoja vidjenja,rec mi "i ti si pogrijesila u tom i tom"...ja bi ju spremno saslusala i nadala se rjesenju problema,jer sam takva,ali nije...
Uvijek je u svemu morala bit bolja od mene,uvijek mi je na neki nacin govorila kako ona ima sve ono sta ja nemam,uvijek mi je nabijala na nos to sta neznam kuhat,to sta nemam kosu tako ravnu kao ona,to sta nemam oci tako nebesko plave ko ona,to sta nemam decka,to sta nemam prosjek 4.9 ko ona nego 4.8,to sta moji nemaju novca ko njeni...iz nekog razloga sve te njene primjedbe shvacala sam ko poticanje da budem bolja,cak sam se i uvjerila da je ipak ona ta koja je bolja od mene...
Prije godinu dana (nakon poduzeg vremena nepricanja i sutnje) cula sam da je ostala trudna i da se udaje...cula sam i da nije sretna....cula sam i da je ostala sama,bez ijedne prijateljice koju bi mogla pozvat da joj bude kuma na dan koji bi trebao svakoj curi biti najljepsi...
Mislite da sam se slatko nasmijala i rekla "tako joj i treba"? Nisam....zaplakala sam...i na dan njenog vjencanja osjecala sam se tako jadno,nemocno,usamljeno....zelila sam bit uz nju,pruzit joj potporu,zagrlit ju prva i pozelit sve najbolje....eto kakva sam ja glupaca sentimentalna...
Vec sutradan osjecala sam se jako dobro...znate zasto? Zato jer sam mlada,pametna,lijepa (rekla mi mama i decko ),osjecajna,i uvjek spremna pomoc...sretna sam jer sam takva...u medjuvremenu sam naucila kuhat,nasla decka i privela fax kraju...imam odlicne prijateljice,pune razumjevanja,dobrih savjeta,vesele,nasmijane,koje su uvijek tu a i ja za njih....
Zao mi je da sam morala naletit na takvu osobu,ali mi je bila zivotna skola...naucila me da u prijateljstvu nemozes biti sebicna gadura i mislit samo na sebe,naucila me da je prijateljstvo kao cvijet koji uvene ako jedna strana digne ruke...naucila me da je u zivotu najbitnije imat svoje "ja"...i na tome joj hvala...
Ispocetka sam zarko zelila cut i njenu verziju dogadjaja,a sada vise ne...sada mi je sve posve jasno,dapace...kristalno jasno...
Sada sam svjesna da mi netreba bankovna kartica u rukama da bi se osjecala dobro...svjesna sam da ono sta nosim neodrazava ono sta kao osoba jesam...i svjesna sam da su moji roditelji najbolji na svijetu makar u ono vrijeme nisu imali ko njeni...nisu mii dali karticu,al dali su mi nesto puno bitnije...usadili su mi ljubav prema ljudima i savjest...i na tome im najvece hvala...
Ona sada ima dijete,a ja imam akvarij i ribice...imam i prijateljice,prekrasnu obitelj i ljude koje volim,imam i puno snova za koje sam sigurna da ce postat stvarnost,barem dijelom.....na neki nacin dala mi je krila...i pokazala da je zivot takav,jednom te zgazi a vec sljedeci tren pusti u visine...
I sada samo da kazem...ako imate prijatelje i prijateljice,neuzimajte ih zdravo za gotovo,jer nije ih Bog stvorio samo da su tu kada se vama prohtije...prijateljstvo je kao i veza,koliko date toliko i dobijete....neocekujte cuda,vec samo jedan normalan,realan odnos...
- 16:08 -
Komentari (29) - Isprintaj - #
petak, 12.01.2007.
zivot je prekratak...nazalost
Probudila sam se relativno rano,oprala zube,umila se,doruckovala i sjela za radni stol u svojoj sobi u nadi da napokon naucim sve te definicije vezane za koncentraciju i centralizaciju sredstava u turistickom poslovanju....
i zacudjujuce je to koliko malo treba da bi covjek bio sretan...nekako sam ju uspila zapamtit i otprilike ponoit sve ono sta sam citala i ucila zadnjih dana....
...nekako me svi moji planovi koji se vezu za neku skoru buducnost tjeraju da sredim te ispite vec jednom i napokon spremim tu diplomu na sigurno....kod sebe
u svemu tome cak ni sama ne shvacam koliko zapravo uzimam sve to zdravo za gotovo...mozda bi ipak trebali pustit da vrijeme i dogadjai idu svojim tokom i prilagodit im se sta vise mozemo,jer jedino smo tako na dobitku...jer zivot ionako je nista drugo doli lutrija...nekako tesko vjerujem u onu "rodjena pod sretnom zvijezdom"...jer za sve dosad sam se trebala itekako pomucit,ali da...sreca je u svemu uvijek potrebna,ali cini znatno manji udio od truda...
Jutros dok sam ispijala ness i pripremala se za ucenje,glavni problem bio mi je taj sta sam za Bozic i Novu godinu od meni jako dragih ljudi dobila hrpu krema i kremica a ja nemam vremena da se napokon izaromatiziram kako "treba" 
...mislim,zar ce kupka za njegu stopala stajati u kutiji mjesec dana a da ju ja nisam isprobala... mislim heeeellloooouuu??? I ta divna kupka od maslinovog ulja i grenade??? o kako to zivot mene kaznjava i neda mi da se kupam po cijeli dan i mazem kremicama i hodam naokolo ko pokretna parfumerija....da strasno ...
I bilo je strasno dok mi nije zazvonio telefon...iz nekog razloga nevolim kada cujem da telefon zvoni rano ujutro ili kasno navecer...rijetko kada iz toga ispadne nesto dobro.Jedan profesor koji je tokom srednje skole ostavio jaki dojam na mene,naucio me najbitnijim stvarima u zivotu i usadio mi ljubav za umjetnoscu imao je tesko prometnu nesrecu...i zivot mu visi o koncu...
Odjednom su sve te kremice,parfemi,mirisna cuda i ovakveonakve kupke postale bezvrijedne stvari u mnostvu predmeta na policama moje sobe...pospremila sam ih u ormar,zatvorila vrata i probudila brata...da ga pitam sta zeli za dorucak...neznam,tesko je to...zivot shvacamo zdravo za gotovo,i mora se dogodit nesto drasticno,sta nam potpuno narusava mir i sklad da bismo izreagirali i trgnuli se...
Eto takvi smo mi ljudi,puno stvari uzimamo zdravo za gotovo,planiramo skijanja,ljetovanja,vjencanja,pricesti,rodjendanska slavlja,imendane i po godinu dana unaprijed,oblacimo se u haljine i odjela od 10 000 kuna,patimo od velicine,a u konacnici smo svi isti i svi placemo na iste stvari i rastuze nas isti dogadjaji...ne,nismo sada globalno svi losi ili dobri,samo se trebamo trgnut i cijenit ono sta imamo dok je pored nas a ne kada ode...
Zagrlit treba i roditelje,i bracu (sestre),prijatelje,rodbinu....ljude koje volimo i znat im rec rijeci ohrabrenja i poticanja kada to zatrebaju,a ne sebicno se drzat svojih planova ko da imamo povez na ocima za sve ostalo....
p.s brat je pozelio pizzu za rucak 
- 09:57 -
četvrtak, 11.01.2007.
svaki pocetak je isti...
Zapravo ni neznam odakle da pocnem...imam jako puno misli koje su posve rastrkane i nikako da ih pretocim u sazete,smislene i zanimljive te samim tim i pitke recenice koje ce iz nekog razloga imat smisla i nece djelovat opterecujuce za potencijalne citace...a i mene samu...
Hm kako je ovo sada ispao ozbiljan uvod,vec sam samo sebe pocela zamisljat sa pundjom i naocalama,suknjom do malo ispod koljena i naocalama koje ne samo da uokviruju oci vec i cijelu glavu...
Daleko sam od toga ...hvala Bogu...pogotovo se mrstim na te pundje i suknje ispod koljena te sa onim krojem ko sta je nosila drugarica Andja iz Malog mista...,al ok to su bila takva vremena pa cemo im progledat kroz prste...
Citajuci jos jednom ovaj svoj naslov...sjecam se pocetaka u svom zivotu,onako svih...skupa....po jedan isjecak mi prolazi mislima i mogu vam rec da sam sretna sta sam ih prezivila...nevolim pocetke....jer se osjecam ko na startu neke duge relacije kojoj se niti ne nazire kraj...
Iz nekog razloga (vjerojatno svim studentima sada poznatog ) vise volim biti negdje,da se znam orijentirat i u svakom trenu rec "eeee tu sam....napredujem u necem"....nebavim se statistikom nisam evidenticar,samo se volim sjecat na opisan nacin ...
Dakle ,apsolventica sam na ekonomiji i turizmu (NAPOKON) ,imam jako puno planova u zivotu,jos pokoji ispit i jaaaaaaaako puno ideja i zelja koje cu nadam se ispunit u ovoj godini...
Najveca mana mi je definitivno to sta previse vjerujem ljudima i radim stvari koje me povrijede u konacnici,al trudim se izbjegavat te autoklopke...
vidjela sam da je moderno sada piskarat te blogove,net-dnevnike i kakovecne,ali nisam se ja primila tipkovnice i misa iz tog razloga (u svom selu vec slavna ),nego jednostavno imam potrebu pricat i pricat i pricat....i uvjer mi neka misao visi u mislima....pa eto da ju prizemljim,tu sam...
Izgleda da sam ovaj pocetak prezivjela...nije bilo tesko......dodjem ja i opet...
- 16:04 -
